[1] Ja sam čovjek kojeg teško potišti bič srdžbe Njegove.
[2] Mene je izopćio, poveo u tamu, a ne na svjetlo.
[3] A sada protiv mene ponovo ruku podiže, dan svaki.
[4] Pustio je da propadnu koža i meso moje, kosti je moje zdrobio.
[5] Opkolio me jadom i otrovom.
[6] Ostavio me u tami poput onih davno umrlih.
[7] Zazidao me da ne mogu izaći okove moje otežao.
[8] Čak i kada vičem, vapim, uši Svoje zatvara pred molitvom mojom.
[9] Kamenom tesanim mi puteve zazidao, staze je sve moje iskrivio.
[10] Vreba me poput medvjeda, poput lava u travi visokoj.
[11] Staze je moje prepriječio i razderao me, srdžbom me Svojom teško ranio.
[12] Luk je Svoj na me nategnuo i strijeli me kao metu odredio.
[13] U slabine mi strijele zario, sinove svoga tobolca.
[14] Ruglo sam narodu cijelom, čujem njihovu pjesmu rugalicu svakoga dana.
[15] Gorčinom me zasitio, i pelinom napajao.
[16] Pustio me da o kamen zube slomim, potlačio me u pepelu.
[17] Zaista, duši si mojoj mir uzeo, sreću sam sasvim zaboravio.
[18] I ja rekoh: „Snage životne mi nestalo i moje nade u Gospoda!”
[19] Sjeti se lutanja mojih i jada, pelina i otrova ljutog!
[20] Stalno mi duša na to misli gorko potištena!
[21] Ali ovo želim u srcu držati, zbog ovoga ću se nadati.
[22] Dokaz milosti Božije je da nismo potpuno razoreni, jer Njegova milost nije pri kraju.
[23] Svakog je jutra nova, i vjernost je Tvoja silna!
[24] „Gospod je dio moj!” veli duša moja, „zato Mu se želim nadati.”
[25] Gospod je milostiv onima što Mu se nadaju, duši koja Ga traži.
[26] Dobro je mirno čekati spasenje Gospodnje.
[27] Dobro je za čovjeka jaram nositi u mladosti.
[28] Neka sjedi usamljen i šutljiv kada mu ga On nametne!
[29] Neka usta priljubi uz prašinu jer možda još ima nade.
[30] Ako li ga neko udari, neka pruži obraz, neka se zasiti porugom!
[31] Jer Gospod neće dovijeka odbacivati;
[32] jer koga je rastužio, njemu se i smiluje u snazi milosti Svoje;
[33] jer nerado On ponižava i jada sinove ljudske.
[34] Kad svi sužnjevi zemlje jedne bivaju nogama gaženi,
[35] kada se pravo čovjeka izvrće pred licem Uzvišenoga,
[36] kada parnica čovjeku biva iskrivljena – zar da Gospod ne mari?
[37] Ko je ikada išta rekao i da se zbilo a da Gospod nije naredio?
[38] Zar iz usta Svevišnjega ne dolazi dobro i zlo?
[39] Zašto se čovjek jada na kaznu zbog grijeha svojih?
[40] Ispitajmo i kušajmo staze svoje da se Gospodu vratimo!
[41] Srca svoja i ruke uzdignimo Gospodu na nebesima!
[42] Jer prkosni i otpadnici smo bili; to nam nisi oprostio.
[43] U srdžbi si se krio, gonio si nas, bez milosti pogubio.
[44] Oblakom si se pokrivao, da nijedna molitva do Tebe ne stigne;
[45] Načinio si od nas gadost prezrenu među narodima svim!
[46] Svi neprijatelji naši na nas usta otvaraše.
[47] Grozota i jame su nas spopale, pustoš i propast.
[48] Potoci suza tekli su iz očiju mojih zbog propasti kćeri naroda moga.
[49] Oko mi bez prestanka suzi i ne nalazi mira,
[50] dok Gospod ne pogleda sa nebesa i ne vidi.
[51] Gledanje samo mi bol zadaje, zbog svih kćeri grada moga.
[52] Oni što me bez razloga mrze, gone me kao pticu;
[53] U jami mi život oduzeše i bacaše kamenje na me.
[54] Vode mi prekriše čelo; i tad viknuh: „Propao sam!”
[55] Ali ja zazvah ime Tvoje, o Gospode, dolje iz dubine provalije.
[56] Tada si začuo moj glas: „Ne zatvaraj uši pred jecajima mojim, uzvicima u pomoć!”
[57] Približio si mi se u dan kada Te zazvah i rekao: „Ne plaši se!”
[58] Vodio si, o Gospode, stvar duše moje; život si moj iskupio!
[59] Vidio si, o Gospode, koliko me muče, Pravdu mi dosudi!
[60] Vidio si osvetoljubivost njihovu, sve napade njihove na me.
[61] O, Gospode, čuo si ruganje njihovo, sve njihove namjere protiv mene;
[62] besjedu mojih neprijatelja i stalno brbljanje o meni.
[63] Gle, bez obzira da li sjede ili stoje, podsmijeh sam njihov ja.
[64] Dosudi im, o Gospode, po djelima ruku njihovih!
[65] Učini da im srca otvrdnu; neka ih stigne Tvoje prokletstvo!
[66] Tjeraj ih u bijesu Svome i istrijebi ih pod nebesima Svojim, Gospode!