About
Zanimljivo je da su rijetki trenuci kada ste Boga doživjeli kao stvarnog bili upravo oni u kojima niste imali kontrolu — kada ste izgubili nekoga, kada se sve raspalo, kada više nije bilo prostora za analizu ni za „ispravne riječi“. Tada niste pokušavali proizvesti osjećaj niti konstruisati misao; tada ste jednostavno vapili. Cijelim bićem. To nije bila psihološka tehnika, nego ogoljena čežnja. Možda duh najjasnije progovori onda kada padnu svi naši mehanizmi samodostatnosti. Ako ste ga tada mogli osjetiti stvarnijim nego ikad, šta vas danas sprečava da ga tražite istom dubinom u svakodnevnim okolnostima?