Postoji trenutak u kojem znate da možete zaustaviti lavinu svojih riječi, ali ipak birate da nastavite. Ne zato što ne znate bolje, nego zato što vam se u tom času čini „pravednim“ da sve ide nizbrdo. Vidite u kojem pravcu je razgovor krenuo, prepoznajete hladnoću u vlastitim odgovorima, svjesni da bi jedna drugačija rečenica promijenila tok večeri — ali nešto u vama kaže: “Ma, nek ide sve u propast” Upravo taj izbor, to tiho „neću da spašavam“, razotkriva dubinu problema: nije da ne znate šta donosi mir, nego da u vama postoji volja koja ponekad radije bira razaranje nego pomirenje. No, niste ostavljeni bez nade, ali se prvo morate suočiti s pitanjem koje se ne može zaobići: šta ako najveća prepreka vašoj sreći nije vaša nemoć, nego vaša spremnost da slijedite taj unutrašnji poriv za koji znate da će vas odvesti u krah?