Osjećaj krivice koji vas sustigne nakon sebičnosti, bijesa ili pohlepe nije društvena navika niti ostatak nekog starog morala — on je unutrašnji dokaz da se dotičete nečega što više ne pripada vašem stvarnom životu. Taj nemir se javlja zato što u vama postoji život koji se s tim ponašanjem ne slaže. Stara, sebična priroda u vama još se pokazuje, ali svaki put kada je slijedite, u vama se javi tuga, praznina i osuda. Ali zato, kada ste velikodušni, kada volite, kada se brinete za druge, osjećate mir i tiho odobravanje — ne zato što ste se potrudili da budete bolji, nego zato što tada živite iz onoga što je stvarno i trajno. To iskustvo u vama postavlja ozbiljno pitanje koje ne možete ignorisati: ako vas jedno ponašanje iznutra ubija, a drugo oživljava, koji život u vama zaista postoji?