Jedan od najdubljih razloga zašto se iznova vraćate istim ispadima nije nedostatak dobre volje, nego odbijanje da priznate koliko je ta unutrašnja monstruoznost stvarna. Dok god vjerujete da ste u suštini samo „dobri ljudi koji ponekad pogriješe“, nastavit ćete se iznenađivati vlastitim reakcijama, bijesom i riječima koje povređuju one koje najviše volite. Izazov za vas nije da još jače motivišete svoju „dobru stranu“, nego da se iskreno suočite s činjenicom da u vama postoji nešto što se ne da izdresirati, ublažiti ili umiriti lijepim namjerama. Upravo to priznanje, koliko god neugodno bilo, postaje prvi ohrabrujući korak ka stvarnoj promjeni, jer vas oslobađa iluzije samokontrole i otvara prostor za dublje rješenje od pukog moralnog napora.